Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Nastavni materijali: Povijest

  • Nakon Drugog svjetskog rata, SAD su aktivno poticale europske napore prema postizanju federalizacije i ekonomske i političke unije. Predsjednik John F. Kennedy neprestano je ponavljao o američkoj predanosti ujedinjenoj Europi u svojim govorima kao što je npr. bio njegov govor o „velikom novom zdanju“, održan na Dan neovisnosti, 04.07.1962. godine. U tom je govoru predložio posebno partnerstvo između Europe i SAD-a kako bi se što bolje obranila zajednica slobodnih nacija. Ova inicijativa, koja je tako dobro prihvaćena u Ujedinjenom Kraljevstvu, odbijena je od strane Francuske koje je željela razvijati nacionalnu nuklearnu energiju neovisno od SAD-a.

    Ipak, čim je europska trgovina počela postizati konkurentnost koja je zaprijetila ekonomskim interesima SAD-a, u ekonomskoj su se sferi počele javljati razlike. Trgovinski odnosi između Europe i SAD-a, koji su se odvijali po Općem ugovoru o pristojbama i trgovini, ponekad su bili napeti.

    Općenito govoreći, europske države prihvatile su ulogu SAD-a kao glavne zapadne sile zbog ograničenja koja je postavio Hladni rat. Ali mladi europljani zauzimali su sve odbojniji stav prema Americi zbog njihove upletenosti u rat u Vijetnamu.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Još od vremena osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik, SSSR je osuđivao bilo kakvu ideju europskih integracija. Smatrao je udruživanje europskih država kanalom za američki kapitalizam koji želi pokoriti stanovnike Europe kako bi postigao maksimalni profit. Sovjeti, koji su se bojali ponovnog rođenja jake Njemačke, također su brinuli zbog vojnih nastojanja zapadne Europe, koje su pak smatrali oruđem NATO-a i direktnom prijetnjom komunističkom bloku.

    U siječnju, 1949. godine, SSSR je organizirao uspostavu Vijeća za međusobnu ekonomsku pomoć kao protutežu Organizaciji za europsku ekonomsku suradnju. Vijeće i Europska ekonomska zajednica dugo su se ignorirali. No sporadični su kontakti postali češći tijekom perioda zastoja odnosa istoka i zapada, iako su trgovinski odnosi EEZ-a sa zemljama središnje i istočne Europe bili uglavnom na bilateralnoj osnovi.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • 1958. godine, nakon neuspjeha pregovora između država članica Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (OEEC) i pokušaja da zaključe ugovor o slobodnoj zoni trgovine, najveća je briga država koje nisu bile članice nove Europske ekonomske zajednice (EEZ) bila da će ostati po strani zapadno europskih ekonomskih integracija. Stoga su one same odlučile uspostaviti vlastitu konvenciju.

    U Štokholmu su 04.01.1960. godine, Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisale konvenciju kojom se uspostavlja Europsko udruženje slobodne trgovine (EFTA), koje će svoje sjedište imati u Ženevi. Ovih sedam država zajedno sačinjavale su tržište od 90 milijuna ljudi. Finska je postala pridružena članica EFTA-e 27.03.1961. godine, a puno članstvo je stekla tek 1986. godine. Island se pridružio 1970. godine. Iako je EFTA uspostavljena kako bi bila protuteža Europskoj ekonomskoj zajednici u nastajanju, nikada nije pokušala biti njen rival. Slijedila je isključivo ekonomske ciljeve, bez namjere da se natječe s Europskom ekonomskom zajednicom. Djelovala je isključivo na osnovu suradnje između vlada.

  • EFTA je uspostavljena kao međunarodna organizacija koja se zasnivala na načelima suradnje među vladama. Njen temeljni zadatak bio je upravljanje zonom slobodne trgovine i njenim vanjskim odnosima, posebno onima s Europskom ekonomskom zajednicom (EEZ). Odluke unutar EFTA-e donosile su se jednoglasno.

    Njena najviša institucija bilo je Vijeće kojem su pomagali savjetodavni odbor koji je predstavljao ekonomski sektor, odbor parlamentaraca i tehnički odbor. EFTA je bila fleksibilna organizacija čije je tajništvo bilo ograničeno na najviše 100 članova te je bilo pod upravom Vijeća. Djelovalo je na razini ministara ili stalnih predstavnika i sjedište mu je bilo u Ženevi.

    Njegov je temeljni cilj bio osigurati slobodnu trgovinu industrijskih proizvoda u skladu s rasporedom koji je bio usklađen s rasporedom EEZ-a. Situacija s trgovinom ribe i poljoprivrednih proizvoda ovisila je o tome da li su prerađeni (i stoga potpadaju u zonu slobodne trgovine) ili nisu prerađeni (u kom slučaju nisu spadali pod Konvenciju). Neprerađeni proizvodi su ovisili o bilateralnim dogovorima i preferencijalnom sustavu. Sustav su također nadopunjavala zajednička pravila o konkurentnosti, otvaranje natječaja javne nabave i približavanje tehničkih specifikacija. EFTA, koja nije imala nadnacionalna tijela, nije pružala nikakav oblik ekonomskih integracija ili postavila bilo koju zajedničku vanjsku carinsku pristojbu, niti je slijedila bilo koju zajedničku politiku.

    Aktivnosti EFTA-e u načelu su za sobom povlačile suradnju s EEZ-om. Zaključak ugovora o slobodnoj trgovini s EEZ-om i stupanjem na snagu zajedničke definicije vezane uz pravila o podrijetlu proizvoda rezultirali su gotovo potpunom slobodom kretanja industrijskih proizvoda.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Pregovori s Velikom Britanijom, prekinuti u prosincu 1967. godine nakon što je Francuska po drugi puta uložila veto, službeno su nastavljeni 20.06. 1970. godine u Luksemburgu početkom Haškog samita koji je u prosincu 1969. godine povezao jačanje zajednice s njenim proširenjem. Usporedni diplomatski razgovori vođeni su s Danskom, Irskom i Norveškom čije su ekonomije ostale usko vezane uz britansko tržište, pogotovo po EFTA-om.

    Pregovori su ipak vođeni u jako različitim uvjetima od onih 1961. i 1967. godine. Od tada je zajednica zaista učvrstila svoje pozicije, zajedničke su se politike pokazale vrijednima, a uspostava zajedničkog tržišta ušla je u svoju finalnu fazu. Čitavo zakonodavstvo zajednice koje su države kandidatkinje morale usvojiti bilo je daleko opsežnije no što je bilo 1961. godine.

    Konačno, 01.01.1973. godine, Europskoj ekonomskoj zajednici pridružile su se Velika Britanija, Danska i Irska.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Promjene koje su se dogodile u političkim sustavima Grčke, Španjolske i Portugala sredinom 1970-ih – prijelaz iz diktarura u funkcionalne demokracije, omogućili su Europskoj ekonomskoj zajednici da se postepeno širi prema mediteranskom zaljevu.

    No ipak, značajne ekonomske i socijalne prepreke ostale su na putu prema integracijama tih uglavnom poljoprivrednih zemalja u visoko industrijaliziranu zajednicu. Bili su potrebni vrlo naporni pregovori i dug tranzicijski period prije no što je bilo moguće prihvatiti nove članice.

  • Otkako je 09.07.1961. godine potpisala Atenski ugovor, Grčka je imala status pridružene članice Europske ekonomske zajednice. Treba spomenuti da je Grčka postala prva država koja se 08.06.1959. godine pozvala na članak 238. Rimskih ugovora koji je omogućavao da pojedinačna država ili međunarodna organizacija postanu povezane sa EEZom.

    Vojni udar 21.04.1967. godine kojim je započeo period vojne diktature i diplomatske izolacije doveo je do suspenzije ugovora o pridruživanju, te su se detalji vezani uz ugovor obavljali na dnevnoj bazi, sve dok diktatorski režim nije svrgnut, 24.07.1974. godine. Monarija je ukinuta u lipnju 1973. godine. Povratak republike i demokracije u zemlju koja je od davnih vremena bila kolijevka političkog koncepta demokracije, oslobodilo je veliko oduševljenje i podršku u zapadnoj Europu. 28.11.1974. godine, Grčka je ponovno primljena u Vijeće Europe koje je sama napustila u prosincu 1969. godine znajući da bi se mogla suočiti s optužbama za kršenje ljudskih prava od strane vojnog režima.

    Što se tiče same ekonomske situacije, postojali su veliki problemi koje je trebalo pobjediti. Grčka je imala značajno manji BDP i veći postotak nezaposlenih nego njeni budući europski partneri. BDP Grčke bio je 50% ispod prosjeka EEZe. Grčka se nadala da će u procesu pridruživanja imati koristi posebno od zajamčenih cijena u poljoprivredi i od nekih strukturnih fondova koja je nudila EEZa. Predviđao se također rast u turizmu i dotok čvrstih valuta. Ali velika razlika u razini razvijenosti između Grčke i Zajednice otežala je momentalnu primjenu svih operativnih pravila unutarnjeg tržišta koja su napravljena za razvijene ekonomije. Više od 26% radno sposobnog stanovništva Grčke bilo je zaposleno u poljoprivredi, dok je u istoj grani u ostatku Zajednice bilo zaposleno svega oko 8% radno sposobnog stanovništva. Također, neki važni grčki proizvodi kao što su maslinovo ulje, vino i voće i povrće, prijetili su postati konkurencija talijanskim i francuskim proizvodima kojih je ionako već bilo previše prema zajedničkoj poljoprivrednoj politici. Kako bi pokušala naći rješenje, Komisija je predložiča period tranzicije od 7-8 godina. Devet članica također se bojalo velikog priliva jeftine radne snage iz Grčke koja pokušava pobjeći kroničnoj nezaposlenosti kod kuće. Postojali su i brodarski lobiji u Europi koji su se bojali konkurencije od strane grčkih trgovačkih brodova koji bi, s druge strane, učinili europsku flotu najvećom flotom na svijetu. Nakon dugog perioda tranzicije, dugih i mukotrpnih pregovora, Grčka je u drugom valu, 1981. godine postala članica EEZ-a.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Baš poput Grčke, Španjolska i Portugal dvije su mediteranske zemlje koje su nakon diktatura pokušavale učvrstiti svoje novo uspostavljene demokracije. Nakon dugog period marginalizacije u Europi, kako ekonomske, tako i političke, ove dvije zemlje, u usporedbi s ostatkom Zajednice, patile su od zastarjele industrije i sektora poljoprivrede. Činilo se kako bi članstvo u EEZ-u bilo pravo rješenje za probleme s kojim su se ove zemlje suočavale u periodu tranzicije.

    01.01.1986. godine, Španjolska i Portugal pridružile su se Europskoj ekonomskoj zajednici i ovim je, trećim proširenjem, ona postala Europa sa 12 članica. Za Španjolsku i Portugal proces pridruživanja bio je još dulji i teži nego za Grčku zbog značajnih ekonomskih interesa i težine koju sa sobom nosi ekonomija Španjolske.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • 01.01.1995. godine, Austrija, Finska i Švedska koje su sve bile članice EFTA-e, postale su punopravne članice Europske Unije koja se ovime proširila s 12 na 15 članica. Pridruživanje ovih zemalja označilo je kraj kratkih pregovora koji su započeli 01.02.1993. godine, a završili u ožujku 1994. godine. Norveška, koja je predala svoju aplikaciju za pridruživanje 25.11.2002. godine i potpisala Ugovor o pridruživanju 24.06.1994. godine na Krfu, odbila je članstvo nakon što su njeni građani 28.11.1994. godine na referendumu glasali negativno. Švicarska, koja je službeno bila kandidatkinja od 20.05.1992. godine, povukla je svoju aplikaciju za pridruživanje Europskoj zajednici nakon što je odbijeno njeno članstvo u Europskoj ekonomskoj zoni, 06.12.1992. godine. Ove „male države“ koje su značajno doprinjele važnosti politika neutralnosti i nesvrstanosti koje su se često nametale tijekom Hladnog rata – osim Norveške koja je bila članica NATO-a od 1949. godine – posebno su se htjele pridružiti Europskoj uniji kako bi mogle doprinositi donošenju odluka koje su već morale primjenjivati kao članice Europske ekonomske zone. Bogate zemlje u kojima je vladalo prilično izraženo euroskeptično raspoloženje javnosti u većini sjevernih regija – Austrija, Finska, Norveška i Švedska – željele su odlučno braniti svoje ekonomske interese i „sjeverni model“. Iako su te zemlje već prihvatile mnoga postojeća pravila Zajednice pod ugovorom Europske ekonomske zone, pregovori o pridruživanju bili su posebno žestoki na područjima poljoprivrede, iznosima regionalne pomoći, pitanjima budžeta i kvotama za ribarstvo. U skladu sa svojom demokratskom tradicijom, Finska, Norveška i Švedska predale su sudbine ugovora o pridruživanju na glasanje svojim građanima. Rezultat je bio za očekivati: jasno i glasno „DA“ od Finske i Austrije, malo „DA“ od Švedske i još jedno „NE“ od Norveške.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Kraj 20. stoljeća bio je vrijeme velikih preokreta u istočnoj Europi. Pad Berlinskog zida 1989. godine zaključio je period Hladnog rata i podjele koje su sezale još do 2. svjetskog rata. Pad komunističkog bloka bio je kraj bipolarnog svijeta koji je nastao na rivalstvu SADa i SSSRa. Neke ekonomske i vojne strukture, poput Vijeća za zajedničku ekonomsku pomoć i Varšavski pakt, prestale su postojati 1991. godine. Događaji iz kasnih 1980-ih godina označili su početak poboljšanja odnosa između dva dijela europskog kontinenta koji je dugo bio podijeljen. Širom Europe provodile su se političke i ekonomske reforme koje su stvarale povoljne uvjete za stvaranje tržišne ekonomije i uspostavljanje pluralističkih parlamentarnih demokracija koje se temelje na vladavini prava. No, daleko od toga da je uspjeh bio zagarantiran, što se vidjelo u strašnom nasilju kojim je prekinuta vladavina komunizma u bivšoj Jugoslaviji.

    Zapadna Europa bila je rastrgana nadom i opuštanjem s jedne strane i napetošću izazvanom periodima tenzija. Novi politički režimi ubrzo su pokazali svoje namjere da se okrenu državama zapadne Europe za nužnu ekonomsku pomoć i podršku u procesu tranzicije. Težnja za vlasništvom i suvremenošću koju je utjelovljavala Europska unija bila je pokretačka snaga iza transformacije država srednje i istočne Europe. Ali Europska unija, kojoj je pripala ova povijesna uloga, također je morala poduzimati sve kako bi ponudila ovim državama mogućnost da se pridruže njenom prostoru mira i napretka, a ujedno im je trebala pružiti sredstva i načine koji bi ovaj prostor otvorili za njih. Nestanak željezne zavjese također je popločo put za ponovno ujedinjenje Njemačke, a kasnije i ponovno sjedinjenje s ostatkom Europe. U lipnju, 1993. godine, na Europskom vijeću u Kopenhagenu, proces proširenja Europske unije službeno je pokrenut. Taj je proces bio jedinstven u povjesti Europske unije zbog velikog broja država kandidatkinja i velikog broja stanovnika tih država. Europske infrastrukture – uključujući Konferenciju o sigurnosti i suradnji u Europi, Vijeće Europe i Zapadno-europska unije – također su se trebale proširiti i promijeniti kako bi bolje odgovarale novim političkim sustavima u istočnoj Europi.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu