Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Nastavni materijali: Povijest

  • Po završetku 2. svjetskog rata Europa je bila potpuno iscrpljena. Stare trgovačke veze bile su presječene, sva teška industrija i sektor ključnih proizvodnji koje nisu bile uništene, radili su ispod svojih kapaciteta, a Europa se, krvava i slabo pripremljena, pokušavala uhvatiti u koštac s milijunima koji su postali beskućnici za vrijeme i nakon rata. Europski kontinent dobio je ulogu ‘druge violine’ na međunarodnoj pozornici, a također je i dugovao sve većoj moći SAD-a i Sovjetskog saveza kao i rastućem rivalstvu između ove dvije države. Tako je podijeljena Zapadna Europa brzo shvatila da put do njenog opstanka leži u udruživanju gospodarskih resursa i uspostavljanju učinkovitih, zajedničkih institucija, uz, kada je to potrebno američku financijsku, tehničku i vojnu podršku. To su bila vremena velike političke nestabilnosti koju su pratile sve jače socijalne tenzije i ono što je bilo hitno potrebno bila su inovativna diplomatska rješenja, čak i na regionalnoj razini.

    Rasprava o statusu Njemačke, od 1961. godine podijeljeni Berlin koji je bio europski simbol Hladnog rata između dvije velike sile, zajedno sa neumoljivim gubitkom kolonijalnih moći učinili su ovisnost Europe o vanjskoj pomoći još jačom. To je trenutak u kojem je proeuropski pokret zajedno sa zagovarateljima federalizma krenuo u akciju i gorljivo promicao ideju europskog ujedinjenja. Usko povezani s financijskim krugovima uz demonstraciju odanosti određenoj političkoj tendenciji, ili suprotno tome, tražeći mobilizaciju javnosti, ovi pokreti – od kojih su neki nastali za vrijeme otpora – uspostavili su 1947. godine Međunarodni odbor pokreta za europsko jedinstvo. U svibnju 1948. godine, sazvan je Haški kongres iz kojeg je proizašao Europski pokret, utemeljen u Bruxellesu, 25.10.1948. godine.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Neposredni učinak 2. svjetskog rata na europsko gospodarstvo bio je katastrofalan. Šteta nanesena komunikacijskim i transportnim mrežama poremetila je promet sirovina i gotovih proizvoda. Neredovita opskrba industrije i uništenje koje su pretrpila proizvodna postrojenja rezultiralo je značajnim brojem zastoja, pa je posljedica bila smanjenje kupovne moći u vrijeme kada su zahtjevi samo rasli. Čak i u državama pobjednicama praksa racionalizacije hrane nastavila se dugo nakon kraja rata, a crno tržište podupiralo je opasne društvene nejednakosti. Znatno je povećan broj zločinai bilo je sve više maloljetne delikvencije i prostitucije.

    Istovremena rekonstrukcija domova, industrije i transportne infrastrukture gušila je nacionalna gospodarstva. U ovim uvjetima, ljudi su se prije svega bavili restrikcijama koje su utjecale na njihov svakodnevni život i često im je bilo teško razmišljati o budućnosti dugoročno. Nestašica ugljena u izrazito hladnoj zimi 1946.-1947. dovela je do širenja štrajkova i masovnih demonstracija. Problemi kao što su inflacija i devaluacija valuta, što je podsjetilo ljude na gospodarske krize i slom burze u godinama između dva rata, natjerali su europske vođe da poduzmu drastične mjere. Stalna neravnoteža između ponude i potražnje domaćih proizvoda rezultirala je velikim rastom cijena i samo povećavala budžetni deficit, kako unutarnji tako i vanjski. Države su se zaduživale kako bi financirale programe rekonstrukcija i smanjile socijalne nejednakosti. 1944. godine, Belgija je pokrenula veliki program obnove svoje valute, što je uključivalo drastično smanjenje cirkulacije novčanica i depozita.

    Neki osnovni sektori europskog gospodarstva bili su nacionalizirani, a modernizacija i programi upotrebe novih alata i strojeva su postepeno pokrenuti. Dok je nezaposlenost utjecala na veliki dio kontinenta, neke države su se paradoksalno susretale s manjkom radne snage u sektorima ključnim za gospodarsku obnovu. Iako su tisuće njemačkih ratnih zarobljenika poslani na rad, uspostavljeni su veliki programi vezani uz migraciju stranih radnika kako bi ovi bili u stanju zadovoljiti posebno potrebe u poljoprivredi i u industriji ugljena i željeza. U tom su teškom gospodarskom kontekstu Belgija i Francuska dogovorile protokol s Italijom o suradnji i emigraciji koja će opskrbiti Italiju ugljenom, kojeg je ona strahovito trebala u zamjenu za tisuću nezaposlenih talijanskih radnika. Tako je više od 500 tisuća Talijana emigriralo u zemlje Zapadne Europe između 1946. i 1955. godine. Pri pokušaju da poboljša izvoz i učinkovitije se pozabavi nezaposlenošću u kontekstu europskog ekonomskog rasta, Velika Britanija devalvirala je svoju valutu 1949. godine, a smanjenje je bilo 30,5% u odnosu na standard zlata. Ovo drastično smanjenje imalo je brzi domino efekt na druge, slabije europske valute. Nizozemska, skandinavske zemlje i Finska odmah su devalvirale svoje valute za isti postotak kao Britanija, Njemačka za 25%, Francuska za 22% i Belgija za 12,5%.

    Otrježnjenje izazvano siromaštvom proširilo se i rezultiralo traženjem veće socijalne pravde. Niska primanja dovela su do mnogobrojnih štrajkova, posebno u Francuskoj i Italiji. Novi sustavi socijalne sigurnosti stavljeni su na ozbiljni test zbog velikog broja invalida, udovica i drugih žrtava rata koje su tražile mirovine. Visoki socijalni troškovi rata imali su utjecaj na čitavo društvo. Imajući vjere u određene programe sastavljene tijekom rata i slijedeći tradiciju društva koje si uzajamno pomaže, europske države napravile su korak ka stvaranju šireg sustava socijalne sigurnosti i položile temelje za modernu socijalnu državu.

  • Nakon 1945. godine, predratni politički zemljovidi promijenili su se u većini europskih država. Pojavile su se nove političke grupacije kao što su kršćanski demokrati, a naslijedile su bivše katoličke stranke, ili su učvrstile svoje pozicije. Neke starije grupacije kao što su komunisti izašli su iz sukoba značajno jači zbog uloge koju su imali u pokretu otpora i zbog uloge koju je u 2. svjetskom ratu odigrao Sovjetski savez. Na koncept europskog zajedništva, koji su mnogi smatrali bedemom protiv povratka nacionalizma, gledano je uglavnom sa simpatijama. Zapadna Europa također je bila svjesna da SAD i SSSR šire svoj utjecaj na račun starog kontinenta i nadali su se da će ponovno zauzeti svoje mjesto na međunarodnoj pozornici ujedinjenjem naroda Europe.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • „Novi poredak“, rasistički, kakvog su promicali nacisti tijekom rata, nije obeshrabrio one koji su gorljivo podržavali europsko jedinstvo. Čak suprotno, neke skupine otpora u početku inspirirane domoljubnim osjećajima postepeno su primorane razmišljati na europskoj razini. Više nego ikad oni su vjerovali u potrebu za izgradnjom demokratske Europe kakvu su predložili militantni antifašist i federalist Altiero Spinelli i Ernesto Rossi u svom djelu Manifest za slobodnu i ujedinjenu Europu. Napisan na Ventoteneu, malom otoku u arhipelagu Ponza u Tirinejskom moru na koji su bili prognani i stavljeni pod stalnu prismotru, Manifest se potajno proširio u javnosti u ljeto 1941. godine. U ovom originalnom tekstu Spinelli je usporedio ujedinjenje Europe sa stvaranjem države. On je vidio Europsku federaciju kao stup svjetskog mira.1943. godine, Spinelli je osnovao Talijanski europski federalni pokret u Milanu.

    Istovremeno, transnacionalni kontakti između različitih pokreta otpora formalno su uspostavljeni, a kulminirali su 20.05.1944. godine usvajanjem Manifesta europskog otpora u Ženevi. U ovoj antifašističkoj deklaraciji koju su potpisali Leon Blum, Pastor Willem, Visser’t Hooft i Altiero Spinelli, pokret otpora poticao je stvaranje federalne unije između naroda Europe. U tekstu je stajalo da će ciljevi Otpora biti postignuti samo ako se sve države slože napustiti dogmu apsolutne samostalnosti i prihvatiti integraciju u federalnu organizaciju koja bi bila sposobna osigurati mirno sudjelovanje njemačkog naroda u europskom životu. Manifest je također zagovarao uspostavu vlade koja bi bila odgovorna stanovnicima država članica Federacije, vojsku koja bi odgovarala federalnoj vladi isključivala sve nacionalne uvjetovanosti i Vrhovni sud kompetentan da sudi o temama vezanim za interpretaciju federalnih Ustava i rješava sve moguće nesuglasice između država članica Federacije. Konačno, Ženevska deklaracija pozivala je na primjenu univerzalnih vrijednosti kao što su demokracija, socijalna pravda i poštivanje ljudskih prava. Privremeni odbor Europske federacije uspostavljen je kako bi imao ulogu ureda za odnose s javnošću. 07.07.1944. godine sudionici Ženevske međunarodne konferencije odobrili su novi nacrt deklaracije Europskih boraca otpora, koja se tajno proširila i osigurala podršku većine.

    Neki intelektualci i političari u egzilu u Londonu također su razmišljali o budućnosti Europe i napravili nacrte različitih planova za Europsku federaciju. Krajem 1942. godine ratna sreća sve više se okretala na stranu Saveznika. Njemački debakl u Rusiji i ulazak SAD-a u rat protiv snaga Osovine (u prosincu 1941. godine), promijenio je tijek događaja i pojačao je vjeru Saveznika u konačnu pobjedu. Različite vlade u egzilima, osjećajući da je njemački poraz neupitan, počele su ozbiljnije razmišljati o svojoj budućnosti i vidjele svoje države kao dio reorganiziranog poslijeratnog svijeta. Od tada su glavne svjetske sile same okupirale međunarodnu pozornicu, a manje su se europske države osjećale isključeno. One su se najviše bojale američkih planova koji bi pojednostavili geopolitičku mapu Europe. Ti planovi predviđali su eliminaciju malih država koje su faktor međunarodne nestabilnosti. Američki i britanski financijski stručnjaci također su razmatrali mogućnost uspostave novog međunarodnog monetarnog sustava i ponovnu uspostavu svjetske trgovine pod angloameričkim vodstvom.

    Male države, koje nisu imale nikakvu namjeru odreći se svoje neovisnost, odmah su ojačale međusobne kontakte, razvile saveze i regionalne grupacije, kako bi učinkovitije branile svoje interese u novoj međunarodnoj ekonomiji i kao članice UN-a. Borba za prava malih nacija postala je vanjskopolitički cilj ovih država. U zimu 1942. – 1943. godine, poljski general W. Sikorski predložio je opsežni plan za europske regionalne federacije. Razmatrana je također i ekonomska unija koja bi se sastojala od država s izlazom na Sjeverni Atlantik. No jedino konkretno postignuće iz tog perioda bilo je stvaranje carinske unije između Belgije, Nizozemske i Luksemburga po samom završetku rata. Monetarni ugovor zemalja Beneluksa potpisan je 21.10.1943. godine u Londonu. On je uspostavio fiksnu tečajnu listu između belgijskog franka i nizozemskog gildera te bilateralni obračunski mehanizam. Belgijsko-nizozemsko-luksemburška granična konvencija potpisana je 05.09.1944. godine. Njome je uspostavljena tarifna zajednica i dugoročno predviđeno stvaranje gospodarske unije između ove tri države.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Održana 28.11 – 02.12.1943. godine, Teheranska konferencija bila je prvi sastanak između Winstona Churchilla, Josifa Staljina i Franklina D.Roosvelta. Ovaj sastanak postavio je glavne smjernice poslijeratne međunarodne politike. Vođe su raspravljale o invaziji na Normandiju, tada predviđenoj za 01.05.1944. godine, o sudbini Njemačke i njenoj mogućoj podjeli te o tome kako bi svijet trebao biti organiziran nakon sukoba. Odlučili su studiju o njemačkom pitanju povjeriti Europskoj savjetodavnoj komisiji.

    Na konferenciji održanoj u Jalti na Krimu od 02 – 11.02.1945. godine ovi isti vođe odredili su sudbinu Europe sada oslobođenu od nacizma. Prije svega drugog dogovorili su se o okupaciji Njemačke. Iako Francuska nije sudjelovala na konferenciji, dodjeljena joj je okupacijska zona u Njemačkoj koja je trebala nastati spajanjem dijela američke i britanske zone. Također su usvojili načela raspodjele njemačkog teritorija. Što se tiče Poljske došli su do dogovora o novim granicama. Poljska će se proširiti malo više na zapad, gubeći nešto istočnih teritorija koje će preuzeti Sovjetski savez, dok će Poljska dobiti neke istočne provincije Njemačke. To bi uključivalo preseljenje nekoliko milijuna Nijemaca. Ovo troje vođa također su potpisali Deklaraciju o politikama koje će se primjenjivati na oslobođenim područjima, tekst koji je predviđao održavanje slobodnih izbora i uspostavljanje demokratskih vlada. Činilo se da je sastanak u Jalti bio konačni pokušaj reorganizacije svijeta temeljen na suradnji i dogovoru.

    Svijet još nije bio podijeljen na dvije utjecajne hemisfere, ali zapadne su sile morale prihvatiti Staljinovu ulogu na teritorijima koje su oslobodili sovjetski tenkovi. Centralna i istočna Europa bile su stoga pod ekskluzivnom kontrolom Crvene armije. Činilo se da je Staljin smatrao kako će svaka sila uspostaviti svoj politički sustav tamo gdje ima vojnu kontrolu.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Kraj 2. svjetskog rata nije doveo do povratka u normalu. Čak suprotno, rezultirao je novim sukobom koji je bio manje krvav ali mnogo dulji i mnogo podmukliji: Hladnim ratom. Savezničke snage nisu se mogle dogovoriti o mirovnom ugovoru s Njemačkom koja je bila poražena i podijeljena u četiri okupacijske zone. Sukoba interesa između novih svjetskih sila bilo je sve više, a zavladala je klima straha i sumnje. Rezultat je dugi period međunarodnih tenzija s povremenim dramatičnim krizama koje su s vremena na vrijeme dovodile do lokaliziranih oružanih sukoba bez toga da dođe do potpunog rata između SAD-a i SSSR-a. Od 1947. godine do kraja Hladnog rata, Europa je, podijeljena u blokove, bila u samom središtu borbe dviju supersila. Hladni rat doživio je prvi vrhunac sa sovjetskom blokadom Berlina. Eksplozija prve sovjetske atomske bombe u ljeto 1949. godine, učvrstila je SSSR u njegovoj ulozi svjetske sile. Ovakva situacija potvrdila je predviđanja Winstona Churchilla koji je u ožujku 1946. godine bio prvi zapadni državnik koji je govorio o podjeli Europe željeznom zavjesom.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Od 1945. do 1947. godine, Hladni rat doveo je do nekih lokaliziranih sukoba. Grčka je bila usred civilnog rata od jeseni 1946. Godine, a Turska je također primala prijetnje. U ovoj napetoj međunarodnoj atmosferi, američki predsjednik Truman, prema savjetu diplomata Georgea F. Kennana redefinirao je smjernice američke vanjske politike. 12.03.1947. godine prije zajedničkog zasjedanja oba doma Kongresa predsjednik je izložio nacrt nove doktrine vanjske politike koja je za cilj imala zaustaviti širenje komunizma. Ova doktrina zvala se zaustavljanje (containment). Nakon što je predstavio svoju zemlju kao nadu u borbi slobodnog svijeta protiv ‘komunističkog totalitarizma’, Truman je zatražio Kongres da pomogne regijama Europe koje su pod prijetnjom širenja komunizma.

    U tom smislu, zatražio je od Kongresa odobrenje za 400 milijuna dolara pomoći za Grčku i Tursku. Predložio je da se ta pomoć može proširiti i na druge zemlje. U međuvremenu, od ožujka 1947. godine borba protiv sovjetske špijunaže poprimila je oblik, a CIA je postala američka obavještajna agencija. Nakon što je Amerika pustila Englesku da sama djeluje u Grčkoj, kasnije je intervenirala i aktivno pomagala antikomunističkim snagama. Primjenjujući „Trumanovu doktrinu zaustavljanja“, Amerika je također poticala Tursku da se odupire sovjetskim traženjem prava nad lukama u Bosforu. Također su osigurali povlačenje ruskih trupa iz Irana. U Kini, Amerika je pomoć pružila nacionalisti Chang Kai-Sheku, ali nisu uspjeli zaustaviti napredovanje kominizma koje je podupirao SSSR.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Krajem rata, Ujedinjeni narodi, čija je osnivačka Povelja potpisana u San Franciscu u lipnju 1945. godine, na različite su načine pružali pomoć europskim državama uništenim ratom. Europa se suočavala s ozbiljnim nestašicama hrane i morala se držati različitih racionalizacija. Također je bila suočena s nestašicom dolara i stoga imala mogućnost ograničenog uvoza civilne i vojne opreme. UN-ova agencija za pomoć i rehabilitaciju (UNRRA), osnovana u studenom 1943. godine slala je hitne individualne pakete pomoći europskim državama, a pogotovo se to odnosilo na humanitarnu pomoć. Ali ovaj program bio je nasumičan i nije imao velikog utjecaja na ekonomiju cijele regije.

    Unutareuropska trgovina bila je usporena zbog nedostatka stranih valuta i bilo je potrebno međunarodno tijelo sposobno učinkovito organizirati trgovinu širom svijeta. SAD, čiji interes leži upravo u promicanju takve trgovine, kako bi povećale vlastiti izvoz, odlučile su pomoći europskoj ekonomiji kroz velike strukturne programe oporavka. Amerika je htjela zaštititi svoj prosperitet i spriječiti prijetnju nacionalnih proizvodnih viškova. Ali želja SAD-a da Europi pruži veliku gospodarsku pomoć bila je također i politički motivirana. Strah od širenja komunizma zapadnom Europom tijekom Hladnog rata bila je jednako važan faktor kao i važnost osvajanja novih tržišta. Amerika je stoga odlučila boriti se protiv siromaštva i gladi u Europi, koje je smatrala faktorima koji pomažu širenju komunizma. Marshallov plan formirao je dio američke politike zadržavanja – kao što je rekao američki predsjednik Truman u svom govoru pred američkim Kongresom 12.03.1947. godine – prema stvarnom ili zamišljenom širenju komunizma u Europi.

    U svom govoru održanom 05.06.1947. godine na sveučilištu Harvard, američki državni tajnik George C. Marshall, predložio je dodijeljivanje ekonomske i financijske pomoći svim državama u Europi, a s ciljem bolje europske suradnje. To je bio Marshallov plan ili Europski program oporavka. Francuska i Velika Britanija bile su zaista zainteresirane te su tri tjedna kasnije u Parizu održale konferenciju na koju je pozvan i SSSR kako bi razradili zajednički program i odgovorili na Marshallovu ponudu. No Vyacheslav Molotov, sovjetski ministar vanjskih poslova, kategorički je odbio podnositi bilo kakvu međunarodnu kontrolu i protivio se ekonomskoj pomoći Njemačkoj. Sovjetski savez odbio je Marshallov plan i uvjerio svoje države satelite kao i susjednu Finsku da odbiju američku pomoć. Ovo odbijanje produbilo je razdor između istočne i zapadne Europe. U siječnju 1949. godine, kao odgovor na Marshallov plan, SSSR je stvorio program ekonomske suradnje između država sovjetskog bloka a zvao se Vijeće za zajedničku ekonomsku pomoć (CMEA). Na kraju je 16 država potpisalo Marshallov plan: Austrija, Belgija, Danska (S Farskim otocima i Grenlandom), Francuska, Grčka, Island, Irska, Italija (i San Marino), Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal (s Maderom i Azorima), Švedska, Švicarska (s Lihtenštajnom), Turska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

    Oni su odmah uspostavili Vijeće europske ekonomske suradnje (CEEC) koje je sastavilo izvještaj u kojem se uspostavljaju prioriteti europske ekonomije. No Amerikanci su inzistirali da ove države same kontroliraju upravljanje novcem i njegovu podjelu. CEEC je stoga osnovao stalnu agenciju. 16.04.1948. godine u Parizu, 16 država potpisalo je konvenciju kojom je uspostavljena Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (engl. Organization for European Economic Cooperation – OEEC). Njoj su se 1949. godine pridružili Zapadna Njemačka i teritorij Trsta. Kolonije i prekomorske teritorije država OEEC-a predstavljale su njihove „roditeljske“ države kao i SAD i Kanada, koje su bile uključene u rad organizacije iako joj zapravo nisu pripadale. OEEC je stoga de facto bio svjetska organizacija. Kada su joj se 1960. Godine pridružili SAD i Kanada, postala je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (engl. Organisation for Economic Cooperation and Development ili OECD, franc. Organisation de coopération et de développement économiques ili OCDE), koja se kasnije proširila još više. Travnja 1948. godine UN donijeli su zakon koji uključuje stranu pomoć i stvorili administraciju za ekonomsku suradnju da upravlja Marshallovim planom. UN je odlučio poslati stalnog predstavnika u Europu i uspostaviti posebnu agenciju u svakoj od država.

    Između UN-a i svake pojedine države potpisan je bilateralni sporazum. Program za Europski oporavak podijeljen je u subvencije i pozajmice koje su ukupno iznosile oko 13 milijardi dolara podijeljenih između travnja 1948. i lipnja 1951. godine. Osim što je ulagana u modernizaciju, američka je pomoć primarno korištena za nabavu stvari koje su bile prijeko potrebne europskoj ekonomiji: hrana i poljoprivredni prozvodi, sirovine, alati i industrijska oprema. Amerika je također predvidjela novac za razvoj proizvodnje strateških proizvoda u europskim kolonijama gdje su željeli zaustaviti širenje komunizma. U listopadu 1948. godine OEEC uspostavila je Odbor za prekomorske teritorije koji je pomoću posebnih fondova poticao europske države da surađuju s Amerikom u razvoju Afrike. Politička važnost Marshallovog plana ne može se precjenjivati. Kroz ovu pomoć američki predsjednik Truman želio je pomoći slobodnima narodima Europe da riješe svoje ekonomske probleme. No to je također bilo i pitanje zaustavljanja komunizma koji je bio prijetnja u Francuskoj i Italiji. Ova se politika isplatila. U travnju 1948. godine na izborima kršćanska demokratska stranka pobijedila je do tada toliko utjecajnu komunističku partiju u Italiji. Intenzivne propagandne kampanje također su bile dio Marshallovog plana. Npr. „vlak za Europu“ pun hrane i osnovnih proizvoda putovao je kroz države primateljice kako bi se pokazalo što se radi i koji su rezultati već postignuti. U pomoć su također pozvani tisak, radio i televizija.

    Program za oporavak Europe nesumnjivo je bio oružje Hladnog rata. Ali Marshallov plan označio je ulazak zapadne Europe u doba konzumerizma koje simboliziraju npr. Coca cola i Holivudski filmovi. 1948. godine OEEC ispregovarao je multilateralni ugovor o plaćanjima unutar Europe. To je 1949. godine popratila shema liberalizacija trgovine. OEEC također je promicalo ekonomsku produktivnost u Europi kroz Europsku agenciju za produktivnost uspostavljenu 1953. godine kako bi proučavala i obavještavala o tehničkom napretku u proizvodnom sektoru. Kao prva krovna organizacija za Europske demokratske države sa slobodnim tržištem, OEEC bilo je važan prethodnik ujedinjenoj Europi. No ono je ostalo organizacija za suradnju među vladama koje nije moglo stvoriti carinsku uniju.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Kako je Haški kongres bio uspješan, organizator, Međunarodni odbor pokreta za europsko jedinstvo, odlučio je ovaj eksperiment odvesti dalje postavši u listopadu 1948. godine Europski pokret. Cilj mu je bio koordinirati aktivnosti različitih postojećih međunarodnih organizacija i predstavljati ih u odnosima s vladama. Europski pokret privatna je organizacija koja se sastoji od 26 nacionalnih Vijeća uključujući i 11 nacionalnih odbora u egzilu iz središnje Europe i Španjolske.

    Svi su spadali pod međunarodno Vijeće, izvršni ured i tajništvo. Europski pokret želio se baviti političkim, ekonomskim, tehničkim i kulturnim problemima koji su se pojavljivali u Europskoj uniji. Također je želio informirati i mobilizirati javno mišljenje u korist europskih integracija. Prvi počasni predsjednici Europskog pokreta bili su Leon Blum, Winston Churchill, Alcide De Gasperi, Paul-Henri Spaak, Robert Schuman, Richard Coudenhove-Kalergi i Konrad Adenauer. Europski pokret bio je ideološki vrlo aktivan i organizirao je mnogobrojne tematske događaje. U veljači 1949. godine Briselski politički kongres definirao je pojedinačna, obiteljska i socijalna prava koja mogu biti garantirana u zakonu prema Europskoj povelji za ljudska prava. Također je revidirao procedure za nominiranje delegata u Europsko savjetodavno vijeće i usvojio statut za Europski sud. Dva mjeseca kasnije, na Westminsterskoj ekonomskoj konferenciji raspravljalo se o monetarnim temama i položen je temelj za buduću Europsku platežnu uniju. Kako su podržavali udruživanje osnovnih industrija, sudionici kogresa također su raspravljali o uspostavljanju Europskog ekonomskog i socijalnog odbora.

    U prosincu 1949. godine Europska konferencija o kulturi u Lozani rezultirala je uspostavljanjem Europskog centra za kulturu i europske škole u Brugesu. U lipnju 1950. godine Rimska konferencija o socijalnoj skrbi predložila je plan usuglašavanja europskih sustava socijalne sigurnosti i predložila stvaranje europskog ureda za rad i stanovništvo i Europskog fonda za obnovu i razvoj.

    Slijedile su druge međunarodne konferencije koje su se uspješno bavile integracijom Njemačke u ujedinjenu Europu, odnosima između Europe koja se gradi i Comonwealtha i situacijom u državama središnje i istočne Europe. Europski pokret koristio je intenzivnu kampanju posebno kroz europsku kampanju za mlade.

  • U 1960-ima, države Europske ekonomske zajednice uživale su uzoran ekonomski rast. Ipak, rast je zaustavljen zbog ekonomske krize koja je započela sredinom 1970-ih.

    Bez obzira na to, EEZ postala je jedan od glavnih igrača u međunarodnim odnosima. Stoga su mnoge države željele uspostaviti bolje trgovinske veze s EEZ-om. Ekonomska suradnja s članicama EFTA-e i SAD-om ojačana je novim ugovorima. Europljani su također osjećali kako bi trebalo produbiti odnose sa zemljama trećeg svijeta i zaključili su ugovore s mnogim afričkim, karipskim i pacifičkim zemljama.

    Europljani su mogli održati svoje prisustvo na Bliskom Istoku zbog svojih dobrih odnosa kako s arapskim zemljama, tako i s Izraelom. No njihov je utjecaj na događaje bio relativno nevažan. Devet članica, čiji su se politički i ekonomski interesi prilično razlikovali, često su se našle u ulozi pružanja potpore američkoj politici. Ali bile su direktno pogođene posljedicama rata na Srednjem Istoku, naročito naftnom krizom i ekonomskim posljedicama Yom Kipurskog rata između Izraela i arapskih država koji se vodio u jesen, 1973. godine.

    Tijekom tog rata, francuska politika na Srednjem Istoku pod predsjednikom Pompiduom promijenila je svoj predznak iz tradicionalne podrške Izraelu u podršku arapskim zemljama. Na sličan je način i Velika Britanija počela simpatizirati arapske sile. Nizozemska je, s druge strane, otvoreno podupirala Izrael.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu