Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Nastavni materijali: Politika

  • Po Ugovoru kojim je uspostavljena Europska ekonomska zajednica, zajedničko tržište prošireno je na poljoprivredu i trgovanje poljoprivrednim proizvodima. Bilo je to posebno vazno pitanje jer su Rimski ugovori stvorili poljoprivredno tržište od 200 milijuna potrošača. Po ugovoru, zajednička poljoprivredna politika imala je pet ciljeva:

    • povećati poljoprivrednu proizvodnju;
    • osigurati dobar životni standard za članove poljoprivredne zajednice;
    • stabilizirati tržište;
    • osigurati dostupnost poljoprivrednih proizvoda u šest država;
    • osigurati da proizvodi dođu do potrošača po razumnim cijenama.

    Ali sam Ugovor nije ponudio metode kojima će se to postići pa se pristupilo dugotrajnim pregovorima. Nakon četiri godine cijenkanja, konačno su odabrana sljedeća temeljna načela:

    • jedinstvo tržišta koje se temelji na slobodi kretanja poljoprivrednih proizvoda i jedinstvo cijena unutar država članica;
    • davanje prednosti proizvodima iz Zajednice;
    • financijska solidarnost;
    • intervencije na zajedničkom tržištu.

    Cijene i sustave za različite poljoprivredne proizvode trebala je ispregovarati Komisija putem Vijeća ministara i putem Ekonomskog i socijalnog odbora Europske zajednice.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Ugovor koji je uspostavio Europsku ekonomsku zajednicu, omogućio je uvođenje Carinske unije. Istim se Ugovorom trebalo stvoriti homogeno ekonomsko područje u odnosu na vanjski svijet. Carinska unija, zajedno s komercijalnim politikama s trećim zemljama, trebala se stvarati postepeno tijekom godina na sljedeće načine:

    • ukidanjem carinskih nameta između država članica;
    • ukidanjem kvanitativnih restrikcija između država članica;
    • uspostavljanjem zajedničkih carinskih pristojbe za treće zemlje.

    Ugovor koji je uspostavio Europsku ekonomsku zajednicu omogućavao je smanjenje carina od 10% i spuštanje cijena do 20% za globalne uvozne kvote. Uspostavljanje Carinske unije napredovalo je mnogo brže no što je predvišeno Rimskim ugovorima. Prvu fazu liberalizacije trgovine, u siječnju 1959. godine, slijedila je faza redukcija u carinskim poslovima i kvantitativne restrikcije. Za ovim mjerama slijedilo je upoznavanje sa Zajedničkim vanjskim pristojbama.

    No neke su države smatrala je da je previše teško primjenjivati upute Ugovora. To se posebno odnostilo na Francusku koja je, u to vrijeme, bila u ratu u Alžiru. Francuska se također mislila pozvati na sigurnosnu klauzulu, iako je general de Gaulle pokušavao pružiti svojoj zemlji gospodarska i novčana sredstva koja su bila potrebna da se pridruži zajedničkom tržištu, za koje se nadao da će potaći i modernizirati francusku industriju.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Ugovor koji je uspostavio Europsku ekonomsku zajednicu pružio je mogućnost stvaranja zajedničke politike za cestovni i željeznički te transport riječnim putevima. Ova je politika stvorena kako bi pomogla slobodno kretanje dobara, usluga i osoba i konačno, kako bi se postigla Europa bez unutarnjih granica. Prva inicijativa bila je harmonizacija carinskih pristojbi i poreza. Ipak, u Ugovoru nije istaknut nikakav vremenski raspored.

    Razlike u uvjetima transporta između šest država bile su još uvijek velike uglavnom zbog njihovih pojedinačnih zemljopisnih odlika. Tamo gdje je Francuska davala prednost željeznici, Nizozemska, Italija i Njemačka su s druge strane promicale unutarnji riječni i cestovni transport. Države članice također nisu željele odustati od određenih povlastica u sektoru transporta, što je bilo od glavne ekonomske i socijalne važnosti. Politika transporta također je utjecala na druge osjetljive sektore kao što su zaštita okoliša, energetika i regionalni razvoj. Pod tim je uvjetima bilo vrlo teško postići dogovor između svih članica i napraviti pravu zajedničku trasportnu politiku. Sukladno tome, Zajednica je morala biti zadovoljna s nekoliko mjera koje su uključivale pravila o konkurentnosti u ovom sektoru.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Dana 17. i 28.02.1986. godine, u Luksemburgu i Hagu, ministri vanjskih poslova 12 članica potpisali su Jedinstveni europski akt. Ovaj ugovor bio je rezultat dugih pregovora dijela međuvladine konferencije i spajao je jedinstveni tekst koji se posebno ticao reforme institucija Europske zajednice, proširenja moći i odgovornosti zajednice i suradnje u sferama europske vanjske politike. Jedinstveni europski akt bio je ključna faza u dovršavanju formiranja jednog od najvažnijih postignuća Europske zajednice – jedinstvenog tržišta. Jedinstveni europski akt stupio je na snagu 01.07.1987. godine.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • U članku N, Ugovora o Europskoj uniji potpisanog u Maastrichtu, 07.02.1992. godine, napravljena je priprema za reviziju Ugovora 1996. godine. Shodno tome, 15 država članica sazvale su konferenciju vlada (IGC) u Turinu, 29.03.1996. godine, koja je pod predsjedništvom Italije, Irske i zatim Nizozemske izradila nacrt ugovora koji je usvojilo Amsterdamsko europsko vijeće 16/17.06.1997. godine. Unesene su samo male promjene prije no što su 02.10. ministri vanjskih poslova 15 država članica potpisali Ugovor u Amsterdamu. Nakon što su ga ratificirale sve države članice, Ugovor iz Amsterdama stupio je na snagu 01.05.1999. godine.

    Sastajući se u sastavu šefova država ili vlada, posebna se pažnja poklanjala sljedećim temama: načinima na koji bi se Europu moglo približiti njenim građanima, stvaranje prostora slobode, sigurnosti i pravde; jačanje zajedničke i vanjske sigurnosne politike; provođenje reformi institucija i funkcioniranje same Unije kako bi postala demokratičnija i učinkovitija kod priprema za sljedeća proširenja koja bi uključivala države srednje i istočne Europe, Maltu i Cipar. Pregovore su također obilježila pitanja koja su postavljale određene države o tome koliko bi prikladno bilo omogućiti Europu koja se razvija u dvije brzine. Europska komisija sudjelovala je u svim tim pregovorima, dok je Europski parlament periodično bio obaviješten o tome što se događa.

    Ugovor iz Amsterdama, koji je nastavak već postojećih ugovora, promijenio je određene odredbe Ugovora iz Maastrichta i drugih ugovora koji uspostavljaju europske zajednice i druge vezane članke. Ono što je bilo najupečatljivije, dozvolio je jačanje ljudskih prava unutar Unije, uključivanje zakonodavstva koje se tiče Schengena u zakonodavstvo Europske unije, opoziv djelomičnog ukidanja socijalnih politika u Ujedinjenom Kraljevstvu i uspostavljanje područja slobode, sigurnosti i pravde koje je omogućilo snažnije djelovanje u pitanjima vanjske politike.

    Ipak, napredak koji je postignut Ugovorom iz Amsterdama, što se tiče institucija, bio je sve u svemu prilično ograničen. Stoga su se države članice složile da, prije no što se dogode nova proširenja, nastave s pregovorima o onim temama koje nisu dovršene do kraja upravljanja IGCa. Načelo pojačane suradnje također je uključeno u Ugovor kako bi se onim državama članicama koje žele intenzivniju suradnju to i omogućilo putem institucija Unije, a bez opasnosti po proces europskih integracija u cijelosti.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Kao odgovor na izrazito negativan stav Ujedinjenog Kraljevstva prema ukidanju carinskih kontrola, zemlje Beneluxa u kojima je već postojala sloboda kretanja ljudi, predložile su Francuskoj i Njemačkoj da pokušaju zajednički postepeno ukidati granične kotrole između njih. Pet država uključeno je u „Schengensku skupina“, a ime je izabrano prema malom selu u Luksemburgu gdje se sastaju granice Luksemburga, Francuske i Njemačke. Tamo su 14.06.1985. godine ove države potpisale Ugovor o postepenom ukidanju graničnih kontrola na zajedničkim granicama. Kako nisu sve od 12 država članica željele učestvovati u ovom procesu, Schengenska skupina predstavlja prethodnicu, postignuće koje će se kasnije proširiti na ostale partnere.

    Ostale članice Unije postepeno su se pridruživale osnivačkoj skupini sljedećim redosljedom: Italija 27.11.1990., Španjolska i Portugal 25.06.1991., Grčka 06.11.1992., Austrija 28.04.1995., i Švedska, Finska i Danska 19.11.1996. godine. Iako su Norveška i Island države izvan Unije, one su članice Nordijske unije putovnica, pa su ušle u Schengen kao pridružene članice 19.12.1996. godine. Isključeni su ostali samo Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska koje i dalje upravljaju kontrolom svojih granica.

    Schenenski ugovor omogućava postepeno ukidanje granica između država članica, ali s time da se učinkovitije vrši kontrola i nadzor nad vanjskim granicama. Ovaj Ugovor uspostavlja kratkoročne mjere – pojednostavljuje kontrole unutarnjih granica i koordinira borbu protiv šverca droge i borbu protiv kriminala – i dugoročne mjere – harmonizira zakonodavstvo i regulatorne odredbe vezane uz šverc droge i oružja, suradnju policija i usklađivanje politika koje se odnose na vize.

    19.06.1990. godine, potpisana je Konvencija koja primjenjuje Schengenski ugovor. Njen je cilj bio ojačati kontrole na vanjskoj granici, definirati specifične procese za izdavanje jedinstvenih viza, usklađivanje procedura vezanih uz pružanje azila, uspostavljanje Schengenskog sustava informacija i poduzimanje mjera protiv šveca droge.

    Početak primjene Schengenskog ugovora koji je planiran za 01.01.1993. godine, suočio se s mnoštvom poteškoća i morao je biti odgođen nekoliko puta. Zatim je novi datum neodgodivo određen – 26.03.1995. godine. Od tada pa sve do danas, ovaj ugovor se postepeno primjenjuje na države potpisnice, te su napravljene odredbe za uključivanje klauzula o ograničenjima određenih zakona. Italija i Grčka pozvale su se na takvu klauzulu kad su imale problema s čuvanjem svojih granica na moru. Slično tome, Francuska je učinila isto tijekom terorističkih napada 1995. godine i čini to i danas kako bi čuvala svoje granice s Belgijom i Luksemburgom, a zbog šverca droge koji kreće iz Nizozemske.

    Zakonodavstvo vezano uz Schengensku zonu dio je pravnih stubova Europske zajednice uspostavljeno Ugovorom iz Amsterdama, 02.10.1997. godine, ali se ono ne odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku koje su u ovom slučaju primjenile krnju primjenu zakona.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu

  • Krajem 1990-ih godina prošlog stoljeća započeo je povijesni process proširenja Europske unije kako bi se uključile države srednje i istočne Europe. Ovaj process bio je rezultat ključnih reformi gospodarskog, političkog i socijalnog sustava “istočnih” država koje su usljedile nakon oslobođenja od komunističkog sustava. To je vrijeme također označilo kraj podjela između dvije Europe koje su bile rastavljene od kraja 2. svjetskog rata Hladnim ratom i Berlinskim zidom. Stoga su 01.05.2004. godine nove članice Europske unije postale: Republika Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Slovačka i Slovenija, a također i Matla te Cipar. No, nove granice proširene Europe otvarale su pitanje njenih odnosa s novim susjedima i pitanje njenog mjesta u svijetu.

    Obnavljanje veza unutar europskog kontinenta također je otvorilo ekonomske probleme i pitanja o budućosti Unije i njenim operativnim metodama. 1997. godine, Europska komisija stoga je usvojila Agendu 2000. Bio je to vrlo ambiciozan akcijski program koji je pokrivao proširenje u cijelosti, reforme politika zajednice i njen budući financijski okvir. U isto to vrijeme, Europska je unija bila oslabljena ostavkom predsjednika Jacquesa Santera i njegovog tima u ožujku 1999. godine, pa je Komisija bila prisiljena baviti se svojim vlastitim operativnim metodama kako bi se unaprijedila transparentnost i učinkovitost u novim područjima aktivnosti.

    Ugovor iz Nice, dovršen u veljači 2001. godine, trudio se postići institucionalne reforme koje su bile potrebne državama kandidatkinjama koje su već bile progonjene od strane drugih, npr. Turske, koja se također želi pridružiti Uniji. Ali većina članica EU bile su zabrinute zbog slabosti i sporog procesa tih insititucionalnih restrukturiranja, a krajem Vijeća Europe u Laekenu (14/15.12.2001. godine), sazvali su Konvenciju o budućnosti Europe koja se trebala baviti samo ključnim problemima koji proizlaze iz budućnosti Unije i njenog razvoja i pokušajima da se identificiraju različita moguća rješenja. Konvencija, koja se sastajala dva puta mjesečno, obavljala je svoj posao između veljače 2002. godine i srpnja 2003. godine. 18.07.2003. godine, predsjedavajući EU, Valery Giscard d’Esaing, predao je talijanskom predsjednistvu Vijeća Europske unije nacrt Ugovora koji predstavlja europski ustav. Vijeće koje je uspostavilo Ustav Europe bilo je promijenjeno od strane međuvladine konferencije i potpisano u Rimu, 29.10.2004. godine od strane 25 država članica koje su se tim potpisom obvezale poduzeti korake koji će osigurati ratifikaciju.

    Ugovor koji je uspostavio Ustav za Europu nikada nije stupio na snagu. U proljeće 2005. godine, iako ga je potpisalo 11 država članica, neuspjeh na referendmu u Francuskoj i Nizozemskoj doveo je do prekida procesa ratifikacije. Dok je kasnije sedam država članica nastavilo s procesom ratifikacije, sedam preostalih odgodilo je proces na neodređeno vrijeme. Europska je unija tako doživjela nečuvenu krizu koja će trajati dvije godine.
    2007. godine, njemačko je predsjedavanje nastavilo sa savjetovanjem i uspjelo prekinuti krizu. 23.06.2007. godine, šefovi država ili vlada održali su sastanak s Europskim vijećem i dogovorili da će čim prije sazvati međuvladinu konferenciju (IGC).

    U sklopu svog mandata od IGC-a je zatraženo da napravi nacrt Ugovora o reformama koje bi popravile trenutno važeće ugovore. Ustavni koncept koji je trebao odbaciti sve postojeće ugovore i zamijeniti ih jedinstvenim ustavnim tekstom odbačen je.

    IGC započela je svoj posao 23.07., a dovršila ga 18.10.2007. godine, s neformalnim sastankom šefova država i vlada u Lisabonu. Tijekom tog sastanka napokon je postignut politički dogovor oko teksta u novom ugovoru. 13.12.2007. godine, šefovi država i vlada potpisali su Lisabonski ugovor, a zatim pozvali na što brži proces ratifikacije u svih 27 država članica kako bi taj ugovor mogao stupiti na snagu 01.01.2009. godine.

    12.06.2008. godine, Irska, kao jedina država članica koja je za ratifikaciju morala provesti referendum, odbila je Ugovor. No, preporuka Europskog vijeća u lipnju 2008. godine bila je da se nastavi s procesom ratifikacije koji je započet. U ovoj su fazi parlamenti 19 država članica već odobrili ugovor i ponovno pregovaranje oko teksta bilo je nezamislivo. Nakon što je Irska od Vijeća Europe primila dodatne garancije, 02.10.2009. godine ponovno su održali referendum. Ovaj puta rezultat je bio pozitivan. 03.11.2009. godine, Republika Češka ratificirala je Ugovor i time je dugotrajni EU proces napokon dovršen. Lisabonski je ugovor konačno stupio na snagu 01.12.2009. godine.

    *Izvor: © CVCE www.cvce.eu